Opredijelili smo se za opis svadbe iz sela Slatine, s obzirom da je Slatina „rasadnik” najvećeg broja bratstava u Bjelopavlićima, kako to u svojim objašnjenjima navodi Petar Šobajić i drugi pisci. Moglo bi se pretpostaviti, imajući u vidu konfiguraciju Bjelopavlića, da ćemo naići na izvjesne razlike u svadbarskim običajima, od sela do sela. Međutim podaci koji slijede u našem izlaganju od dolje pomenute starice iz sela Slatine u potpunosti se podudaraju sa onim što nam je ispričala starica iz sela Vučice. Napominjemo da su ova sela prilično udaljena jedno od drugoga. Znači, svadbeni običaj koji ovdje opisujemo je prihvaćen od najvećeg broja sela u Bjelopavlićima.

Kada mladić prispije za ženidbu, njegov otac se raspituje preko prijatelja, komšija i drugih đe ima dobra đevojka kojom bi sina ženio. S druge strane, u to doba, đevojka prispjela za udaju, đe god bi išla bila bi u pratnji svoje braće ili bližnjih rođaka. Mjesta pogodna za viđenje mladih bila su vašari – sabori ili odlazak u pjacu i ako bi momak na pomenutim mjestima ili neđe drugo ugledao đevojku koja bi mu se svidjela, saopštio bi roditeljima. Međutim, volja roditelja će opet biti presudna i od njih će zavisiti da li će prihvatiti sinovljev predlog. (1)Po kazivanju Mile Popović, iz sela Slatine, stare 96 godina i Milice Bogetić iz sela Vučice stare 90 godina.

Kada je mladoženjin otac saznao nešto više o nekoj đevojci, a posebno iz koga je bratstva i čija je kćerka, i ako mu to sve odgovara, donosi odluku da je prosi. Najčešće otac mladoženjin ili njegov stariji brat sa još nekim od bliže rodbine nenajavljeni idu u kuću đevojačku, ne noseći sa sobom ni flašu rakije. Skoro redovno bez okolišanja kažu svrhu svoga dolaska i razgovor o prosidbi ponekad traje cijelu noć, odnosno sve dok se ne postigne saglasnost. Istina, nijesu rijetki slučajevi da se prosidba završi odmah. U svakom slučaju, najčešće domaćin kuće pita i đevojku da li hoće da se uda za, po imenu, navedenog mladića i kada ona da pristanak, a to se redovno dešava, jedan od prosaca izlazi iz kuće i pucanjem iz vatrenog oružja oglašava da je đevojka isprošena. U Bjelopavlićima su rijetki slučajevi da se prosci vrate a da ne isprose đevojku, ili kako naše sagovornice kažu, da im takvi slučajevi nijesu poznati, a ovo iz razloga što se u prosidbu išlo nasigurno. Na prosidbu se ne daje nikavo obilježje isprošenoj đevojci, jer sa proscima ne ide mladoženja, a data riječ je tvrđa od ičega.

Uglava se zakazuje poslije prosidbe za neđelju dana. Na uglavu ide mladoženja, njegov otac, brat i još po neko iz bliže rodbine. Sa sobom nose pecivo i piće, a ako nijesu ponijeli pecivo onda to nadoknađuju u novcu. Za vrijeme večere, koja je ovom prilikom dobro bogata, sa dosta kuvanoga i pečenoga mesa, sira, pršute i dosta vina i lozove rakije, a od slatkiša obavezna je patišpanja, dogovaraju se oko datuma kada će obaviti svadbu, broju svatova, oko darova, i drugih obaveza i na jednoj i na drugoj strani. Na uglavi mladoženja daruje svoju buduću taštu novcem tzv. „majčin groš” i daruje ostalu žensku čeljad, svakoj po nešto novca. Nijesu usamljeni slučajevi da se na uglavi ne mogu o bitnim stvarima dogovoriti; a to je najčešće zbog toga što je u kući đevojačkoj žalost ili zbog lošeg imovnog stanja njenih roditelja, pa nijesu u mogućnosti da organizuju svadbu i to dovodi do situacije da otac mladoženjin povede đevojku sa uglave, a ovo se moglo dogoditi istu veče poslije prosidbe. Kada se đevojka povede sa uglave ili prosidbe onda se svadba obavlja samo u kući mladoženje.

Svatove i druge zvanice poziva mladoženja i njegov otac, a ako nema oca onda njegov stric. Mladoženjin otac određuje starog svata, a to je skoro uvijek stric ili najbliži, najviđeniji i najrečitiji rođak kuće. Stari svat daje ostale titule svatovima i to: dva đevera, su braća mladoženjina ili braća od strica ili najbliži rođaci; barjaktar je zet mladoženjin a ako nema zeta onda je barjaktar sestrić ili bliži rođak u nekim selima barajaktar može biti i ujak mladoženjin; prvijenac je najbolji prijatelj kuće; vojvoda je brat ili brat od ujaka; anđibula je sestra mladoženjina ili neka bliža rodica. Pored svatova na svadbu se pozivaju rođaci, prijatelji, kumovi, komšije i dr.

Uoči svadbe svatovi se okupljaju u kući mladoženje na zajedničku večeru. Tom prilikom se dogovaraju o predstojećoj svadbi. Ako je koji svat došao iz daljine ostaće tu veče na konaku u kući mladoženje, a ostali svatovi odlaze svojim kućama, da bi ujutro obučeni u svečana crnogorska odijela se svi okupili. Onaj koji nema svečano crnogorsko odijelo će ga posuditi kod drugoga. Barjaktar dolazi sa barjakom. Svi svatovi su prethodnog dana ili na sami dan svadbe donijeli pecivo, ili ako to nijesu donijeli, daju protivvrijednost u novcu, a uz to obavezno rakiju ili vino. Anđibula donosi nešto od nakita za nevjestu. I ostale zvanice donose ko što može, odnosno ko šta ima.

Svatovi kada polaze od mladoženjine kuće ne nose sa sobom ništa, osim ako je koji svat samovoljno uzeo flašu pića. Jedino stari svat nosi flašu rakije. Sa razvijenim barjakom na konjima ili pješke i sa starim svatom na čelu, svatovi polaze rano ujutro. Đeveri vode konja za đevojku, ukoliko se ide sa konjima. Uz put kada svatovi naiđu na kuću prijatelja ili dobroga komšije, ovaj će iznijeti svoju zdravicu za koju se ne daje novac kao u nekim drugim mjestima. Na domak kuće đevojačke, svatove sretaju otac đevojački sa sinovima ili sinovcima i svi skupa prilaze kući. Svadbari ih dočekuju sa pjesmom. Na poziv domaćina da se ulazi u kuću, prvi se izdvajaju đeveri i ulaze a zatim svi ostali. U čelo trpeze stari svat, a u drugo čelo vojvoda. Ostali svatovi se obavezno izmiješaju sa domaćim zvanicama. Trpeza je bogata. Na trpezi su postavljena cijela peciva, koja će se sjeći tek onda kada đeveri uvedu nevjestu. Pored peciva ima dosta kuvanoga mesa, pršute, zavisno od godišnjeg doba, ima i suvoga mesa, zatim sira, skorupa i drugih đakonia. Od slatkiša je obavezna patišpanja. Vina i lozove rakije ima dovoljno. Prvu zdravicu drži domaćin kuće, a njemu odmah odgovara otac mladoženjin. Kasnije zdravice drži ko god to želi. Nešto ispred ručka, a ručak je oko 10 sati, stari svat daje znak đeverima da idu po đevojku, što ovi i čine. Kada su đeveri ustali iza trpeze traže da im se dovede nevjesta. Nevjestu u lijepoj crnogorskoj nošnji, koju joj je po đeverima prethodnog dana poslao mladoženja, izvode njena braća ili ako nema braće onda braća od strica ili najbliži rođaci i predaju je đeverima. Prije predaje braća traže od đevera da daju „otkup” za nevjestu što ovi i čine dajući nešto novca, više simbolično. Kada đeveri preuzmu nevjestu neko od svatova kroz otvoren prozor ili izađe ispred vrata i pucnjem iz puške oglasi da su đevojku preuzeli đeveri. Đevojački otac ili stric ili neki bliži stariji rođak prilazi đeverima i sa čašom vina u ruci obraća se nevjesti riječima: „Pođi kćeri iz ovoga doma u taj srećni dom pomogo ti bog. Kitila se srećom ko pšenica pjevom. Bog ti dao lijep rod izrodila dvije kćeri a dosta sinova. Prve kćeri potonje sinove da se dva zla u dom ne sastaju. Čuvaj obraz doma svoga a sjećaj se roda svoga. Ako budeš u domu kao što si u rodu svi će mo se ponositi sa tobom”. Poslije ovoga đeveri sa nevjestom sjedaju za trpezom i tada domaće đevojke počinju kititi svatove, a koje kićenje svatovi plaćaju. Isto tako, dok svatovi sjede za trpezom, đevojke im pjevaju pjesme i to svakom svatu po na osob, a ovi takođe daju nešto novca, kao što će pred polazak plaćati kafu kojom će biti posluženi. Novac od kićenja i pjevanja kasnije će podijeliti domaće đevojke. Nešto prije dvanaest sati a poslije ručka koji je serviran oko 10 sati, svatovi izlaze iz kuće đevojačke.

Pred kućom se povede crnogorsko kolo u koje se hvata i nevjesta sa đeverima. Ako su svatovi sa konjima, domaća čeljad im privode konje a za nevjestu je izbran najljepši konj i koji je najljepše okićen. Kada svatovi polaze nevjestu zovu njena braća i njena majka da se okrene, a ovo iz vjerovanja da će joj djeca ličiti na ujčevinu. Rijedak je slučaj da se može okrenuti, jer joj đeveri to ne dozvoljavaju. Ruho đevojačko može da se nosi odmah ili poslije neđelju dana. Sa pjesmom i pucanjem i razvijenim barjakom, svatovi se vraćaju drugim putem. Isto tako i u povratku kao i u polasku, komšije, prijatelji i drugi iznose pred svatove zdravicu, ali se za razliku od drugih mjesta, ne plaća ništa. Pred kućom mladoženjinom se odvija poseban ceremonijal. Naime, kada svatovi dođu pred kuću mladoženjinu, okupljeni svadbari ih dočekuju sa pjesmom i pucanjem, a svekrva prva prilazi nevjesti i govori joj da bude srećan njen dolazak u ovu kuću, a zatim jedna mlađa đevojka, po mogućnosti sestra mladoženjina daje nevjesti sito u kome se nalazi žito, sitan novac, pomorandža ili jabuka, i nevjesta sa tim posipa po kući i okupljenom narodu, a zatim baca pomorandžu ili jabuku preko kuće. Poslije ovoga, privode nevjestu na kućni prag i tu joj daju malo muško dijete, najčešće mladoženjin bratanić ili sin nekog bliskog rođaka i ova ga okrene za suncem i poljubi. Poslije ovoga rituala, svatovi i svadbari ulaze u kuću i sjedaju za dobro pripremljenu trpezu. Na trpezi je skoro isto kao i na trpezi u kući đevojačkoj, izuzev što ovdje nijesu na stolu cijela peciva.

Svadba u kući mladoženjinoj traje najčešće dva dana. Drugog dana poslije ručka svatovi odlaze svojim kućama. Pri polasku svaki svat daruje nevjestu novcem, a ona njih, ili samo neke od njih (starog svata, đevere, barjaktara, prvijenca i nakonjče) daruje: košuljom, peškirom, čarapama, maramicom i sl. Isto tako nevjesta je donijela darove za svekra, svekrvu, zaove i druge ukućane. Nevjesta prvu noć spava sa jednim đeverom, a drugu sa drugim, a zatim sa svekrvom ili svekrom, sve dok ne prođe neđelja dana. Tek na vrh neđelju dana mladoženja može sa nevjestom ići u bračni krevet. Uobičajeno je da se u povode (poode) ide istoga ili ako to nije istoga dana onda poslije neđelju dana. U povode idu nevjestina majka, braća, sestra, braća od strica. Oni sa sobom nose đevojačko ruho, ukoliko ga nevjesta nije ponijela sa sobom. Za prijatelje se nosi samo zdravica. U povodima se ostaje dva dana. U polasku prijatelje prate mladenci i ostali ukućani.

U prviče se ide kad prijatelji pozovu nevjestu i ostale, a to je obično na vrh mjesec dana. U prviče ide nevjesta sa đeverima, njena svekrva i još jedno ili dvoje iz kuće. Nevjesta nosi poklone za svoje u rodu, a prijatelji zdravicu. U prviče se ostaje samo jednu noć. Ovim je ceremonijal svadbe iscrpljen.

Na kraju treba istaći i to da je u Bjelopavlićima bivalo slučajeva da roditelji objave vjeridbu svoje djece dok su još mala, pa čak dok su u kolijevci. Neke interesantne primjere smo naveli citirajući Petra Šobajića.

Vjenčanje mladenaca može da bude istoga dana a ponekad i dosta kasnije, zavisno od dogovora sa sveštenikom.