O svadbama u Crnoj Gori pisano je i do sada i to najčešće kroz opise rodoslova, opise sela, bratstava ili plemena. Ti prikazi svadbenih običaja dati su u osnovnim crtama dok se ređe mogu naći detaljni opisi. Moja preokupacija nije bila da otkrijem nešto novo, nešto što je manje poznato, ili čak nepoznato. Naprotiv, namjera mi je bila da od starijih ljudi čujem i zabilježim izvorno sve o tim drevnim običajima koji su se na prostoru Crne Gore, od mjesta do mjesta razlikovali ili pak minimalno razlikovali. Snažna veza sa prošlošću, istorijom i tradicijom, tako karakteristična za ovo podneblje, ne bi dozvolila zaboravljanje pomenutih običaja, tako će se prava vrijednost ove knjige vidjeti na osnovu toga koliko će buduće generacije cijeniti i upražnjavati običaje svojih predaka.

Opisani svadbeni ceremonijali vezuju se za period do kraja XIX vijeka, za vrijeme stare Crne Gore i one djelove sadašnje Crne Gore koji su nekada bili pod turskom vlašću (Sandžak), pod austrougarskom ili francuskom (Primorje). Moramo napomenuti da se i danas mladi uzimaju praktikujući puno pojedinosti nekadašnjih običaja, ili sa neznatnim izmjenama.

Da bi se bolje shvatili i bolje razumjeli svadbarski običaji u Crnoj Gori, neophodno je dati presjek dijahrone perspektive crnogorskog patrijarhata u periodu rodovsko-plemenske zajednice. Naime, u istorijskoj nauci se ističe da je crnogorsko pleme jedan od bitnih konstituenata patrijarhalne strukture i organizacije. Veličina plemena kroz dugi vremenski period u Crnoj Gori se mijenjala tako što se, pored ostalog, ili smanjivala ili uvećavala. Na ovo je, prije svega, uticalo rodovsko društvo, ekonomska moć i svakako konfiguracija zemljišta. Pleme je, ustvari, zajednica raznih bratstava koji čine grupu krvno vezanih ljudi ili porodica koje imaju zajedničkog pretka. Najčešće se dešavalo da jedno bratstvo čini jedno selo. Bratstva su se među sobom bitno razlikovala i to prije svega, kako po ekonomskoj moći tako i po brojnosti. Ona velika bratstva zvana Jačice su igrala bitnu ulogu u cijelom plemenu. Ona su u svome plemenu imala svoje običaje, svoje navike i druge osobenosti.

Međutim, u plemenu su pored bratstava dolazili doseljenici, takozvani „priselice”, koji su donosili svoje običaje i svoje navike. NJih su u plemenu nerado primali, često su ih potcjenjivali pa i omalovažavali. No, i jedni i drugi su bili tipično patrijarhalno društvo u kome je otac porodice bio neprikosnovena ličnost. On je taj koji je odlučivao o svim bitnim sadržajima u životu porodice i, što nas naročito interesuje, koji je odlučivao o ženidbi i udaji i sl. Znači, on je taj koji je odlučivao o braku. Taj brak o kome je otac porodice odlučivao imao je i jedan imperativ a to je, da je muškarac iz jednog bratstva mogao stupiti u brak isključivo sa đevojkom iz drugog bratstva, u takozvani egzogami brak. Ovaj princip je bio iznad svih ljudskih stavova, jer se morao potčinjavati principu ravnopravnosti bratstva. Ovo se ogledalo u tome što se vodilo računa da se mladoženja ženi iz bratstva slično njegovom, tj. onaj iz jačice uzimao je đevojku iz drugog bratstva, takođe iz jačice. Ovo pravilo je bilo i među malim bratstvima, koja nijesu bila jačice.

Istina, bilo je i odstupanja od ovog pravila. Ovaj egzogami brak se u nekim bratstvima održao sve do vremena dok bratstvo nije postalo veliko i razgranato. U takvim razgranatim bratstvima, sama po sebi prestajala je zabrana ženidbe i udaje unutar bratstva. Napominjem da se u staroj Crnoj Gori dobro znalo da egzogami brak, brak između različitih bratstava dovodi do fizički i duhovno zdravog potomstva, a s druge strane, ovakvim brakom se proširuju i učvršćuju veze i prijateljstva sa drugim bratstvima, što je u ono vrijeme bilo čak pitanje opstanka. S druge strane, endogami brak, brak unutar bratstva bi dovodio do duhovne i fizičke degradacije, a uz to je imao i drugih negativnih posljedica. Naprijed smo naveli da su u plemenu nerado primali priselice, ali su isto tako nerado primali i domazete tj. one koji se prizete, koji dođu na imanje žene sa kojom su se oženili ili hoće da se ožene. Ova „zabrana” od strane bratstva da se neko prizeti nastala je iz bojazni da taj domazet ne bi uzeo imovinu đevojačke porodice a time učestvovao u plemenskoj, seoskoj i bratstveničkoj svojini. Međutim, bratstvo je imalo jedan dobar način da se odbrani od uljeza – domazeta a to je uvođenje prečeg prava kupovine, o čemu ovom prilikom nećemo govoriti.

Ne bismo mogli imati pravu sliku patrijarhalne porodice u Crnoj Gori ako ne bi smo u osnovi rekli koju riječ o porodičnoj zadruzi kao rodovskoj zajednici. Porodična zadruga je bila uglavnom skup tri naraštaja i to đedova, sinova i unuka, uključujući tu i žene. Glavni u porodičnoj zadruzi – starješina zadruge je najčešće oženjeni muškarac koji je posjedovao dobar ugled među svojim bratstvenicima. Ta funkcija iz više razloga nije mogla pripasti ženi, jer je žena predstavljala samo biološko biće u odnosu na koju je i najmlađi muškarac imao veća prava u porodici, odnosno u porodičnoj zadruzi. Žena je ta koja se bavila isključivo ženskim poslovima: kuvala, prala, čistila, prela, vezla, tkala, čuvala stoku, muzla, spremala bijeli mrs.

Pored ovoga žene su imale velike obaveze prema muškarcima u zadruzi. Morale su biti poslušne, posebno prema oženjenim ljudima, i svome domaćinu. Kad bi putovale sa muškarcem, išle bi zadnje, kad bi ljudi ulazili u kuću ljubile bi ih u ruku, kad bi ko došao na objed one ne bi sjele za trpezu itd. Ove obaveze i dužnosti žene bi se mogle još nabrajati, ali jedna obaveza koja čini predmet ovog pisanja jeste slijepa poslušnost prilikom udaje. To proističe iz tadašnjeg morala koji je dugo vladao u crnogorskoj patrijarhalnoj porodici. Istina, ovo se nije svodilo samo na poslušnost ženske djece prema muškarcima, već i na potčinjenost mlađih muškaraca prema starijim muškarcima. Tako, i mladić se najčešće nije pitao da li pristaje da se ženi određenom đevojkom, već je to morala biti ona đevojka koju starješina kuće odabere. Ili, neprikosnovenost starješine kuće se ogledala i u tome da je prosio đevojku za svog sina dok je još bila dijete. Evo jednog dosta poznatog primjera za to. Milan Jovićević u knjizi – Vjenčanja na crnogorskom dvoru – navodi: „Još kao dječaka u dvanaestoj godini (1853) Nikolu (kasnije knjaz Nikola, primjedba VS) su vjerili sa šestogodišnjom Milenom, kćerkom tada najuglednijeg crnogorskog vojvode Petra Vukotića sa Čeva, sela kod Cetinja” – Godine 1860. 27. oktobra (8. novembra po novom kalendaru) su se vjenčali. „Čudan je bio taj brak. Ona od nepunih četrnaest godina, a ja tek navršio devetnaest”, pisao je knjaz Nikola u svojim memoarima.

Evo još jednog primjera. Jedna starica iz Lukova kraj Nikšića mi je ispričala – kada se majka njene svekrve udala, nije znala za koga se udala niti je vidjela svoga muža, jer, kada su je doveli, njen muž je bio duže vremena na radu u planini. Poslije nekog vremena, svekrva je pošalje da u kabao (drveni sud ) donese vode sa ubla (bunara). Mučila se da zahvati vodu, ali joj to nije polazilo za rukom. Tada je naišao jedan čovjek i pokazao kako se to radi i zahvatio joj je vodu iz ubla. Kada je došla kući ispričala je sve što joj se desilo i rekla: „Bože, što je dobar onaj čovjek te mi je pomogao, bog mu zdravlje dao”. Malo kasnije taj čovjek je ušao u kuću, a to je bio njen muž.
Posebno treba istaći da u Crnoj Gori nije bilo starosnih granica za stupanje u brak, ali se smatralo da je najbolje životno doba za stupanje u brak žene od 16. do 25. godine a za muškarca ova granica je nešto duža. Znači, žene su se udavale između 16. i 25. godine života i to tako da se morala prvo udati starija sestra pa mlađa. Ako se desilo da se mlađa sestra prije uda, to je bio znak da je starija pod nekom manom, a ako to nije onda bi vjeridba mlađe kćerke morala sačekati dok se starija ne uda, a to je ponekad trajalo i nekoliko godina. Međutim, muškarci su se mogli ženiti ne poštujući običaje. Pored ovoga, još jedan momenat je karakterističan, a to je da se vodilo računa da se prvo sestre udaju pa braća žene. Ovo je tumačeno time da se izbjegne sukob između zaova i snaha. Ovo je slikovito rečeno u čestim zdravicama koje se upućuju nevjesti: „Lijep rod porodila, dvije kćeri i četiri sina, prve kćeri potonje sinove da se dva zla u dom ne sastaju”. Ovi običaji su davno prevaziđeni, ali kod Crnogoraca je i danas ova zdravica u čestom ponavljanju.

Rijetki su slučajevi da đevojka ili mladić odbiju poslušnost starješine kuće za udaju ili ženidbu, ali bilo je i takvih slučajeva. Petar Šobajić u knjizi Bjelopavlići i Pješivci navodi: Jovanu Ćuranoviću, još dok je bio u kolijevci namijenili su bili kćer Ćura Lajovića (Bubića) po starom običaju. Kad odrastu, okudi mu neko đevojku i on je ne htjede uzeti, ali mu s time nije bilo ni staništa u plemenu među jakim Bubićima, on pobjegne u Spuž te se tamo poturči”. Ovaj primjer nesumnjivo govori o strogosti nepisanog pravila da, kada se đevojka jednom obeća, ni jedna strana se ne smije odreći date riječi, u protivnom – to bi bila velika sramota i istovremeno dovoljan razlog za neprijateljstva.

Ovdje treba istaći da je majka ta koja je najviše posvećivala pažnje vaspitanju ženske djece, a otac manje. To vaspitanje se najviše odnosilo na čuvanje čednosti, na poslušnost i naravno na poznavanja poslova koji je čekaju kad se uda. Muškarac je nešto drugačije vaspitavan. Prije svega, morao se posvetiti pravdi, istini, čojstvu, odvažnosti, ljubavi prema domu, porodici, bratstvu, a iznad svega prema datoj riječi.

Ove konstatacije bi bile nepotpune ako ne bi smo naveli i to da su ženska djeca uživala i određena prava. Tako na primjer žensko dijete je, pored prava na izdržavanje, imalo i pravo na opremu i udomljenje. Opremu sačinjavaju stvari koje služe za njenu upotrebu, kao i one koje su namijenjene za darove kad se bude udala. Isto tako, đevojka je bila vlasnik onih stvari koje je posebno dobijala na poklon od svojih roditelja ili bliže ili dalje rodbine, kao i stvari koje je sama proizvela. One stvari koje je đevojka dobijala na poklon su se zvale prćija, kao i stvari koje je vlastitim radom zaradila. Ako bi kuća ostala bez muške glave, đevojka bi prodala nekretnine ili bi ih poklanjala najbližim rođacima. U kasnije vrijeme situacija je nešto drugačija, do čega dolazi pojavom domazeta i stvaranjem miraza. Međutim, kod muslimana i kod pravoslavnih u Sandžaku miraz se javlja mnogo ranije nego u staroj Crnoj Gori.

S obzirom da je cilj prosidbe i svadbe brak, to ova priča ne bi bila potpuna ako ne bismo nešto rekli i o braku. Brak kao zajednica muškarca i žene je nesumnjivo bio i ostao jedan od osnova svakog društva. Stabilnost braka je zavisila od niza faktora koje ovom prilikom nećemo nabrajati, ali jedan faktor, koji je izuzetno karakterističan za Crnu Goru, jeste potomstvo u braku. Naime, tamo gdje je postojalo muško potomstvo brak je bio stabilniji i skoro neraskidiv. Naprotiv, brak u kome su isključivo ženska djeca bio je najčešće nestabilan i nije se mogao uvijek održati. U ovakvoj porodici otac je uvijek smatrao kako nema djece. Isto tako i u slučajevima gdje nije bilo djece, brak se najčešće rasturao.
I odnosi muža i žene u braku u staroj Crnoj Gori su bitno uticali na stabilnost braka. Jedan dobro stabilan brak karakterisali su neki momenti koji su kod naroda predstavljali „zakon”. Naime, Crnogorka ulaskom u brak je uzimala prezime svoga muža, a uz to, kazivala se po mužu a nikako po ocu, što je kasnije bilo regulisano crkvenim propisima. Za razliku od pravoslavnih, Malisorke su se kazivale po ocu. Odnos muža i žene je bio takav da žena nije smjela ni u kom pogledu da brani svoga muža, jer je to bila velika sramota. Crnogorac bi prije poginuo nego dozvolio da ga žena u bilo kom pogledu brani. S druge strane, Crnogorac pred drugima nije pokazivao prema ženi ni nježnost ni ljubaznost, jer je i to bila velika sramota. On je znao svoju ženu i da kažnjava, pa čak i fizički, a pogotovo za njenu neposlušnost. Tu slijepu poslušnost žene NJegoš je opisao u Gorskom vijencu kroz usta kneza Janka kad kaže:

„ Kad me žena pita đe sam bio,
kazaću joj da sam so sijao,
kuku njojzi ako ne vjerova “!

U slučaju smrti žene sramota je bilo da muž plače za njom, a isto tako ni žena iz istog razloga – ponosa, nije plakala, bar javno, za svojim mužem. No postojala je i druga strana međusobnih odnosa muža i žene. On je čuvao i branio njenu čast i dostojanstvo kao što bi činio njen otac ili brat dok je bila đevojka. Ne bi dobro prošao onaj ko bi se Crnogorcu takao u čast i obraz žene ili je na bilo koji način ponizio, a s druge strane Crnogorka – supruga, kao stub porodice sa ponosom je gledala kako na svoj rod tako i na svoj dom, posebno ističući čija je, iz koje je kuće i bratstva.

Ako smo nešto rekli o prosidbi, svadbi, vjenčanju i braku u Crnoj Gori do kraja XIX vijeka, onda je red kazati i nešto o razvodu braka i to najviše po pričanju starih Crnogoraca.

U Crnoj Gori sve dok brak, a time i razvod braka, nije crkva a zatim i svetovna vlast sankcionisala, razvod braka je obavljao isključivo muž, i to često uz konsultovanje bližih rođaka pa i bratstvenika. Da bi se jedan brak rasturio, rastavio, razveo, morao je – pored ostalih – postojati jedan od sljedećih uzroka: bračno nevjerstvo, preljuba, uzajamna mržnja, netrpeljivost, nesloga između muža i žene, nemanje djece, nemanje muške djece, rađenje o glavi, napuštanje bračnog druga, ponekad i zbog sitnica.

Od svih ovih uzroka, zbog posebne interesantnosti, zadržaćemo se na slučajevima kada u braku nema djece ili (mada ređe) nema muške djece. O ovome su dosta pisali Jovan Erdeljanović, Pavle Rovinski, Mirko Barjaktarević i mnogi drugi. Međutim, ono što smo mi čuli od umom bistrih Crnogoraca, uglavnom je slično ili približno isto što su navedeni pisci zabilježili. Rijetko je koji brak mogao ostati ako u njemu nije bilo potomstva i takav brak se u najvećem broju slučajeva rastavljao.

Međutim, bivalo je slučajeva, i to nijesu bili usamljeni, da se najčešće zaslugom žene i takav brak održavao. Znači, ako u braku nije bilo djece, a čežnja za potomstvom u tradicionalnoj crnogorskoj porodici je bila velika i ako se brak nije rastavio, onda je to dovodilo do dvoženstva (bigamija). Ovu bigamiju treba isključivo vezati sa velikom željom da se od dobra čovjeka dobije muško potomstvo. Uz saglasnost žene, muž bi doveo drugu ženu, s tim što je i prvu zadržavao. Ali ostalo je zapisano da su postojali i drugi slučajevi kada je žena nerotkinja „ženila” svoga muža. Naime, žena nerotkinja bi predložila svome mužu da se oženi tom i tom ženom i ako bi on pristao, ona bi odigrala glavnu ulogu za njegovu ženidbu. U takvom braku najčešće bi obje žene lijepo živjele i u svemu se slagale, s tim što bi prva pomagala drugoj u podizanju djece, a za uzvrat bi uživala najveće poštovanje i pažnju, kako od mlađe žene tako i od muža i svih ukućana pa i bratstvenika.

Ovakav oblik bigamije se u vrlo rijetkim slučajevima zadržao i do današnjih dana. Radi ilustacije navešćemo jedan primjer. Mihailo Radulović držao je kafanu na Bukoviku na Krnovu. Bio je oženjen od Martinovića. Sa ženom je imao jedno žensko dijete koje je umrlo. Kasnije, ova žena nije mogla ostati u drugom stanju. Kod njih je radila jedna đevojka sa kojom je Mihailo imao jedno žensko dijete. Prvoj ženi to nije bilo krivo, već je predložila Mihailu da se razvedu da bi se sa ovom drugom oženio, što je ovaj i učinio. U kući su se besprekorno slagali, a iznad svega su Mihailo i mlada žena cijenili i poštovali prvu ženu.

Ovaj primjer i svi drugi slučajevi upućuju na jedan jedini zaključak – da bigamiju ove vrste u Crnoj Gori treba tražiti u mentalitetu Crnogoraca, u velikoj želji za potomstvom, prvenstveno muškim, da se „trag ne utre”, kako se to u Crnoj Gori kaže. Istina, dvoženstvo je bivalo i iz velike obijesti muža, ali to su usamljeni slučajevi. Ovo se nešto češće dešavalo, prema onome što je zapisano i prema pričanjima, kod Muslimana i Malisora. Istina, i dr Mirko Barjaktarević u knjizi „Rovca” navodi primjer kada supruga nađe đevojku ili ženu kojom ženi svoga muža, pa u nekim slučajevima i po dva puta. Dr Barjaktarević navodi i to da je patrijarh srpski Arsenije Čarnojević III poslao pismo plemenima istočne Hercegovine, Brda i Crne Gore i Primorja, sa prekorom da se ne žene rođakama, snahama, kumama, da ne drže po dvije žene i da ne uzimaju (preuzimaju) žene dok im je muž živ. Zabranjuje se popovima da vjenčavaju takve parove. Iako je ovo pisano 1689. godine, primjeri govore da se ova zabrana slabo poštovala.

Na kraju da navedem i to da u našoj prošlosti ali i u sadašnjosti svadbeni obred neizostavno ostaje u ljudskom pamćenju . To je obred kroz koji teče istinska radost učesnika a posebno mladenaca koji svoju budućnost gledaju u duhu mnogih zdravica koje se izgovore na svadbi, a posebno onih koje su njima upućene. To maštanje o sreći i ljepoti u zajedničkom življenju sadržano je u molitvenoj čaši ili dobroj molitvi koju izgovara otac ili stric kada daje savjete i izražava želje nevjesti. To su riječi kojima se iskazuje toplina, ljubav i nada za srećom, za harmonijom u braku, za slogom, međusobnim uvažavanjem, za porodom… Tu su kićeni svatovi, gospoda svatovi: stari svat, barjaktar, prvijenci, vojvoda, đeveri, đeveruša, enđibula (jenđibula, anđibula, jenđa), kum, pustosvat, muštulugdžija, glavedžija, čuturaš, zastava, buklijaš, čajo (čauš, cauš), domaćin od svatova i svi oni i stari i mladi razigrani, raspjevani, đe svako od njih ima svoju ulogu određenu prema njegovim osjećanjima, sposobnostima i onome čime će najviše doprinijeti ostvarenju ovoga prebogatog narodnog stvaralaštva. I pjesme koje prate svadbarski ceremonijal su prilagođene čistoti ljudskoj kojom se izražavaju svoja htenja. To je isto izraženo u kolima poskočicama koji su odraz cjelokupnog folklornog miljea u kome svaki dio ovoga predivnog svadbarskog običaja čini nezaboravnim.